Genocid u Prijedoru "Srebrenica u kontinuitetu"

ISTINA O GENOCIDU U PRIJEDORU

Prijedor i njegova okolina su u velikosrpskim planovima bili važan prostor za povezivanje istoćnih teritorija Republike Hrvatske u prostor velike Srbije. Zbog velikog demografskog potencijala Bošnjaka, taj prostor je za njih predstavljao veliku prepreku u ostvarivanju velikosrpskih planova. Taj prostor im je, ujedno, omoguæavao da, po izvršenom genocidu nad Bošnjacima, tu nasele veliki broj Srba, shodno planovima o preseljenju stanovništva i razmjeni teritorija, gdje je interes nalazila i Tuđmanova velikohrvatska politika. U takvim uvjetima, velikosrpsko političko i vojno vođstvo je prema ovom prostoru primjenjivalo opsežne specijalne operacije koje su imale za cilj oslabiti, zastrašiti, dezorganizirati i, konaèno, uništiti Bošnjake i, u određenom trenutku, uspostaviti potpunu okupaciju regiona. U vezi s tim, posebno su znaèajne sljedeæe agresorske djelatnosti:


1. Oduzeto je oružje jedinica TO RBiH i stavljeno pod kontrolu takozvane JNA u službi velikosprske politike. Oružje je podijeljeno prijedorskim Srbima koji su prihvatali velikosrpsku politiku.


2. Povlaćenje takozvane JNA sa prostora Slovenije i Hrvatske u Prijedor.


3.Stalni pokreti jedinica takozvane JNA preko Prijedora i njihovo dovođenje sa drugih prostora bivše Jugoslavije, posebno sa prostora Srbije, bili su svojevrstan psihološki pritisak, demonstracija sile - prijetnja uplašenim Prijedorčanima da bježe sa svojih ognjišta i ne preduzimaju mjere odbrambenog organiziranja. U vezi s tim, kroz propagandu je ukazivano na opasnost od “ muslimanskih paravojnih formacija”, istovremeno, dok su paravojne četnićke terorističke jedinice pod zaštitom takozvane JNA, do zuba naoružane, sijale strah u narodu. Aktivnosti takozvane JNA, u èijem sastavu su djelovale četnićke terorističke grupe, uz stalnu propagandu o ugroženosti Srba, imale su za cilj da se prijedorski Bošnjaci izazovu na upotrebu oružja i tako nastane ekscesna situacija koja bi se iskoristila kao povod i opravdanje za širi sukob u kome bi takozvana JNA, sa četničkim terorističkim jedinicama, realizirala svoje planove u pogledu progona i uništenja Bošnjaka u Prijedoru. U takvom scenariju, propagandom je lansirana teza da vojsku, odnosno JNA ne smije niko napadati. Samo je takozvana JNA sa èetnicima mogla raditi što želi. Mnogi Bošnjaci su tada odluèili napustiti Prijedor “dok se situacija ne smiri”, pretpostavljajući da će se to relativno brzo dogoditi, a nisu ni znali da će taj odlazak biti dugoroèniji, a za neke i trajan. Tako je postignut cilj velikosrpske politike, pošto je oslabljen front patriotskih snaga koji je trebao da se suprotstavi sve oèitijim genocidnim namjerama.


4. Polazeći od presudnog značaja medija, posebno elektronskih, velikosrpsko voðstvo preduzelo je drastiène mjere tako da je primjenom vojne i policijske sile pod njihovu kontrolu stavljena infrastruktura za prenos radio i TV signala na Kozari. Na taj način otvara se prostor za velikosrpsku propagandu, širenje laži i prikrivanje istine o agresiji i genocidu. Time se željela ostvariti što potpunija komunikacijska izolacija legalnih organa prijedorske opštine od svijeta, te spriječiti organizirano djelovanje prijedorskih Bošnjaka u odbrani RBiH.


5. Dugo kroz prošlost velikosrpski ideolozi ostvarivali su uticaj na svijest srpskog naroda po metodama “ispiranja mozga” te širenjem laži o ugroženosti Srba, posebno o njihovoj ugroženosti od islama. Takvi uticaji su pred agresiju na RBiH kulmunirali u povijesti nezabilježenom “agresijom rijeèi”. Te aktivnosti bile su naroèito izražene prema Srbima u Prijedoru. To su bile neposredne pripreme za zloèinaèke akcije genocida nad Bošnjacima, odmah poèetkom oružane agresije 1992. godine.

FORMIRAJU SE SPECIJALNE SRPSKE JEDINICE

Tokom 1991. i u prvoj polovini 1992. godine u Prijedoru su mobilizirane srpske rezervne jedinice JNA, rezervne jedinice policije, dobrovoljačke jedinice i jedinice TO. Mobilizirano je cjelokupno vojno sposobno srpsko stanovništvo. Uspostavljena je potpuna kontrola komunikacija i teritorije opštine.Naredbom Srpske demokratske stranke od 26.10.1991. godine, koju je potpisao potpredsjednik Skupštine takozvane Autonomne regije “Krajina”, Radoslav Brðanin, precizirane su obaveze u pogledu mobilizacije: formiranje komandi mjesta, uspostava stalnog dežurstva, formiranje jedinica za front, prevoðenje jedinica Civilne zaštite u Teritorijalnu odbranu, pretpotčinjavanje jedinica TO, kao ratnih jedinica, korpusima takozvane JNA, preuzimanje vlasti u javnim preduzeæima, određivanje ratnih poreza, organizacija radio i TV-kuæa shodno ratnim uvjetima. Novoformirane i mobilizirane srpske jedinice dobivale su naoružanje iz skladišta takozvane JNA, o èemu su davane naredbe najviših komandnih struktura. Naprimjer, strogo povjerljivom naredbom od 24.4.1992. godine postižu se uvjeti za ustupanje oružja specijalnim jedinicama na teritoriji Prijedora i Bosanske krajine, tako da æe, upravo tim oružjem, ubrzo biti izvršen genocid nad Bošnjacima u Prijedoru. U funkciji genocida formiraju se srpska vojska, srpske dobrovoljačke jedinice, srpska policija i srpska služba državne sigurnosti. Te institucije djeluju pod okriljem takozvane JNA. Zloèinci Miloševiæ i Karadžić, zajedno sa èelnicima prijedorskih Srba usmjeravali su djelovanje tih struktura shodno ciljevima integracije “svih srpskih zemalja” u jednu državu. U tom pogledu politièko i vojno voðstvo iz Beograda posebno brine o stanju u Prijedoru. Zbog toga najviši vojni rukovodioci dolaze na teritoriju BiH i nakon njenog meðunarodnog priznanja. Karakteristièna je posjeta (krajem aprila 1992. godine) komandama takozvane JNA na prostoru Bosanske Krajine (5. k., 9. k. i 10. k.) generala Adžića i generala Panića. Spomenuti korpusi su, na podruèju opštine Prijedor bili izvršioci naoružavanja srpskih dobrovoljaèkih jedinica. Međunarodno priznanje BiH, 6.4.1992. godine, bilo je povod da se cjelokupan potencijal agresorskih snaga na prostoru Prijedora, pokrene u akcije genocida i progona Bošnjaka. Koristeći se propagandom o ugroženosti Srba na prostoru Prijedora, tokom aprila, maja, juna i jula 1992. godine izvedene su akcije progona i genocida nad Bošnjacima. Vršena su masovna ubistva Bošnjaka tog regiona o èemu svjedoèe mnoge otkrivene masovne grobnice, a u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju deportirano je na desetine hiljada Bošnjaka. To nisu bila jedina mjesta izolacije i muèenja bošnjaèkog naroda na prostoru Prijedora. Pored tih logora, mnogi Bošnjaci su zatvarani i muèeni i u mnogim drugim mjestima. Svaki pokušaj odbrane i zaštite Bošnjaka agresorska politika tretirala je kao ugrožavanje srpstva, upravo zbog toga što je odbrana i zaštita Bošnjaka dovodila u pitanje realizaciju snova o velikoj Srbiji, bez bilo koga drugog osim Srba u njoj. Ubijanje i progoni Bošnjaka, te uništavanje svih tragova života prijedorskih Bošnjaka bio je naèin ostvarivanja takvih agresorskih ciljeva. Bošnjacima na tom prostoru nije bilo mjesta za opstanak. Izrečena im je strahovita zločinačka presuda potpunog uništenja. Ovo uništenje je podrazumijevalo zatiranje svih tragova života Bošnjaka na ovim prostorima, radi čega su zločinačke akcije usmjerene na progone i ubijanje Bošnjaka i na rušenje svih objekata koji pripadaju bošnjačkoj kulturi. Prijedorčani su stradali jer nisu imali imena kao oni koji su ih ubijali. Ubiti čovjeka je zločin po svim vjerskim i sekularnim zakonima. Zločinac ima pravo na kaznu. Rat vođen protiv Prijedorčana u mučeničkom gradu ostaje otvorena rana.

PRIJEDOR – SIMBOL PATNJE BOŠNJAKA

Prošlo je 18 godina ali barbarstvo se nije izbrisalo iz sjećanja. Prijedor, simbol patnje bošnjačkog naroda æe dugo pamtiti muèenièku smrt nedužnih ljudi. Prijedor će čekati da se izvrši pravda nad ubojicima prijedorskih šehida. U krvavom prijedorskom piru, organizovanom, pripremljenom i komandovanom od strane domaćih i uvoznih èetnika više hiljada ljudi je zaklano i nestalo. Mnogi su ubijeni pred oèima svojih najbližih. Hiljade njih je smaknuto i zakopano u masovne grobnice. To su scene iz pakla napisane na najtamnijim stranicama ljudske historije. 15 godina poslije hiljade Prijedorčana traže svoje nestale. Današnji Prijedor je tih i miran, ali tužan. Većina njegovog prijeratnog stanovništva je odselila u svijet. Danas se u Prijedoru živi teško i u njemu žive uglavnom oni koji moraju. Veliki problem je nezaposlenost, zdravstvena i socijalna zaštita, loše obrazovanje itd. Prijedor je lijep grad, koji oèekuje bošnjačku ljudsku ruku da svojim djelom obnovi njegovu ljepotu. Prijedorčani petnaest godina znaju istinu, isto toliko godina traže pravdu. Traže da svijet osudi genocid, pohvata i kazni zločince. Traže da se uhvate i osude Mladić i Karadžić, najveći zločinci današnjice. Smatraju da su Evropa i svijet umjesto da su kaznili zločince i osudili njihovu politiku uradili suprotno dodijelivši im 51% Bosne i Hercegovine, dodijelivši im tvorevinu nazvanu Republka Srpska. Tvorevinu nastalu na krvi i genocidu.

PRIJEDORČANI PONAVLJAJU SVOJU ZAKLETVU

U Prijedoru se desio genocid, pa zar Europa može da priča o ljudskim pravima? Ne može. Prijedorske nevine žrtve su pale zbog zamisli nedostojne ljudskom biću. Ta zamisao nečovjeka se nije ostvarila. Jer ima još Prijedorèana koji opominju, pamte i traže odgovornost svih onih koji su suodgovorni i koji nisu spriječili genocid. Ima još Prijedorčana koji rade na sprječavanju genocida u ime nezaborava i neponavljanja zločina. Dug je prema šehidima da obezbijedimo istinu, zadovoljenje poravde i otkrijemo, privedemo sudu i procesuiramo zloèince. Prijedorčani imaju dug svojim mrtvim, Prijedorèani ne smiju zaboraviti nevine žrtve, genocide, Prijedorèani æe zauvijek pamtiti, prekinute prijedorske sudbine se moraju ponovo uvezati. Prijedorski zločin je opomena da se zlo mora prepoznati i imenovati u samom poèetku. Govoru mržnje, netolerancije se moramo suprotstaviti prije nego se pretvore u èinove užasa. Prijedorčani ne mogu promijeniti prošlost, ali sjeæanje i pamæenje danas mogu sačuvati i kreirati bolju prijedorsku buduænost. Genocid u Prijedoru se desio zbog pasivnosti i šutnje civiliziranog svijeta i nevjerovatne okrutnosti zloèinaca. Prijedor je simbol genocida počinjenog u eri zaštite ljudskih prava i sloboda, na kraju 20 stoljeæa u srcu Evrope samo pola stoljeća nakon što je u Aušvicu reèeno nikad više. Genocid u Prijedoru nije izuzetak od pravila veæ ultimativna istina o ljudskoj degradaciji u modernom svijetu, koja nije prepoznata od tog svijeta. Genocid u Prijedoru je stravična spoznaja čovjeka o savremenom svijetu u kojem živi, svijetu koji još ne raspoznaje zločin protiv čovječnosti i zloèin protiv tog istog pasivnog svijeta. Zato je genocid u Prijedoru sramota svijeta, zajednički poraz svih boraca za ljudskost koji više ne smije da se ponovi nikome, nigdje i nikada. Prijedor je mjesto ispita savjesti za svijet i Bošnjake. Za svijet Prijedor treba biti mjesto odbrane osnovnih tekovina savremenog ljudskog iskustva. Za Bošnjake Prijedor je institucija sjećanja, pamćenja i bošnjačkog uzdizanja. Prošlo je 15 godina, a Prijedorčani rasuti širom svijeta još nisu u mogućnosti da žive i svojoj domovini, svome gradu, svojim kućama. Sve što je nosilo predznak bošnjačko i muslimansko srušeno je i spaljeno. Ubijani su ljudi – Prijedorčani – Bošnjaci samo zato što nisu bili Srbi, ubijene su njihove kuće i njihov grad. Svijet je kapitulirao u Prijedoru jer je omogućio jedan od najtežih zločina u povijesti čovječanstva. Svijet se još ne sjeæa i ne osvrće na grozote èina zla u Prijedoru, svjesne okrutnosti i masovnog ubojstva nevinih Prijedorčana. Prijedorčani poruèuju: pravda je preduvjet održivom pomirenju i povratku. Bez obzira koliko dugo to uzme, Prijedročani se neæe umoriti u traženju istine i pravde. Oni koji su počinili genocid u Prijedoru, jednu od najvećih tragedija našeg doba, bi htjeli da se to zaboravi. Prijedroèani to neæe nikada uraditi. Prijedorčani će vjeèno pamtiti svoje mrtve, držati krivce odgovornima i bodriti preživjele u njihovoj borbi za istinu i pravdu. Na 15 godina od zločina u Prijedoru, Prijedročani ponavljaju svoju zakletvu: nikada više ne samo pričom nego i djelom.

DAN KADA JE PRIJEDOR PRETVOREN U GROBNICU BOŠNJAKA

Ovo nije poziv na mržnju, već poziv da se osvijesti, podsjeti i ne zaboravi genocid u Prijedoru, jer u istinu Bog ništa ne mjenja u jednom narodu dok se sam narod ne promjeni. Ljudi koji nisu u stanju prepoznati zločin su prepreka i smetnja progresu. Pamćenje je bogata riznica na čemu se oblikuje, izgrađuje i preusmjerava sadašnjost i budućnost. Pamæenje je ogledalo u koje su uperene oèi Božanstva obasjavajuću ljudska biæa. Bolesni ljudi i bolesno drušrtvo se ne mogu izliječiti šutnjom i zaboravom, već dijalogom i govorom, širenjem i ukazivanjem da zlo i bolest postoje.  Ovo je govor suza prijedorskih majki. Ovo je prijedorski tabut koji svjedoći.  Ovo je opomena nama Bošnjacima da ne odajemo poštovanje onima čija je sudbina ispisala stravičan prijedorski horor života, dok su drugi nijemo gledali kako se likovi na krvavom, nekada opjevanom, danas tužnom, prijedorskom korzu, smjenjuju i nestaju.  Ovo je mali pokušaj da se isćupa bosanski korov zaborava, oličen u bosanskoj i bošnjačkoj historiji, vjeèno pisanoj životima nevinih.  Ovo je mali dokaz da mi Bošnjaci još nismo nauèili i izuèili zlo prema nama, da nemamo kolektivnu nacionalnu pamet, izraženu kroz dijaloškim putem, usvojenu nacioanalnu ideju. Prijedorčani nastavljaju govoriti istinu i pravdu, jer se ne smije zločin prešutjeti.  Prijedorčani su ostali bez svojih najmilijih, ali neće ostati bez istine i pravde. Prijedorčani su pobijedili srpski fašizam, opstali su, nisu poniženi, Srbi su poniženi.  Prijedorčani, straha više nemaju, a ni stida, koga im zločinci htjedoše usaditi u njihove duše. Jedina krivica Prijedorčana bila je što su po nacionalnosti Bošnjaci, po patriotizmu Bosanci, po vjeri muslimani, po nazoru ljudi. U pitomom, multinacionalnom, multivjerskom i multikulturnom gradu, Prijedoru, simbolu Bosanskog duha i ideje Bosne, koga su mogli, samo istinski Prijedorčani, istinski voljeti, skrivala se mržnja i zlo, koji su 1992. godine izašli na vidjelo. Pothranjeni svojim srpskim, paganskim mitovima, Srbi su stajili i čekali dan kada će vođeni srpskim krvožednim voždom, Slobodanom Miloševiæem, pokušati da se Bošnjacima osvete za svoje poraze od Turaka, koje su uz gusle pokušavali da pjevaju kao svoje stradalničke pobjede i stradalničko uzdignuće do nebesa. U Prijedoru je taj dan bio 20. jula 1992. godine, kada je u pretežno bošnjaèkim selima: Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani..., za samo jedan dan ubijeno više od 1500 ljudi, žena i djece. Sve što je predstavljalo bošnjačke korijene, željeli su sravniti sa zemljom i satrti. Time su se još jednom po ko zna koji put, kao ljudi srozali na nivo barbara i divljaka. Prijedorski Bošnjaci su tada bili ne građani drugog reda, veæ unaprijed proskribirani neprijatelji srpstva i \"velike srpske države\". Dobili su trake ne kao Jevreji u doba nacizma, veæ mnogo gore, sa dozvolom kretanja od samo dva sta dnevno i sa nemoguænošću da kupuju u dobro snabdjevenim srpskim radnjama i opljaèkane bošnjaèkih robe. Tu bi veæ \"žuta jevrejska traka\" bila spas, jer bi se bar znalo šta te pripada i koje su konsekvence tvog nesretnog nacionalnog habitusa. S prijedorskim četnicima nije bilo moguće praviti bilo kakvu, pa čak ni samoubilačku kalkulaciju

BILANS SRPSKIH BARBARA U PRIJEDORU

Prema analizi Udruženja stanovnika oćine Prijedor iz St. Louisa, 1991. godine u Prijedoru je bilo ukupno 112,543 stanovnika, od čega: Bošnjaka 49,351, Srba 47,581, Hrvata 6,316, Jugoslovena 6,459, Ostalih 2,835 {izvor: Statistički zavod BiH}. 1993. godine u Prijedoru je ostalo 65,661 stanovnika od èega: Bošnjaka 6,124, Srba 47,581, Ostalih 2,621{ izvor: Zavod za statistiku BiH i popis srpskih vlasti 1993}. U odnosu na 1991. godinu gubitak u ukupnom broju stanovnika opštine Prijedor iznosi 53,048. Prema IDC Sarajevu u Prijedoru je ubijeno 2,856 ljudi, nestalo 2,425, što ukupno iznosi 5,281. Prema knjizi \"Ni krivi ni dužni\", knjiga nestalih opæine Prijedor u izdanju Udruženja Prijedorèanki \"Izvor\", ukupan broj nestalih sa područija Prijedora je 3,227. Razlika u broju ubijenih i nestalih između naznačena dva izvora iznosi 2,054. Prema izvještaju ICTY Haag, ukupan broj protjeranih iz Prijedora je oko 20,000. Tzv. \"Krizni štab\" opčine Prijedor govori također o 20,000 protjeranih, a K.K. Srpske vojske govori o 37,000 protjeranih. Neizvjesna sudbina je između 10,767 i 27,767 ljudi. Čak i nakon proteklog vremena, nemoguće je u potpunosti shvatiti užas onoga što se u Prijedoru dogodilo prije 14 godina. Tačno pola stoljeća nakon završetka II svjetskog rata dozvoljen je pred očima svijeta genocid. Iznevjerene su žrtve genocida dok su bile žive, a iznevjerit ćemo ih i nakon smrti ako ne osiguramo da ostaci svakog od njih budu sahranjeni dostojanstveno, te da počinioci, svaki od njih, budu izvedeni pred lice pravde. Zločin se ne smije sakrivati, niti ostati nekažnjen. Nije moguće izbrisati bol, nije moguæe ispraviti prošlost, ali možemo i moramo zajedno da dostignemo istinu i pravdu. Genocid u Prijedoru je sječanje na prošlost, ali i pogled u budućnost, koju moramo krojiti na principima istine i pravde. Prijedorski šehidi nisu samo kosti onih koji su na pravdi Boga ubijeni, veæ su to duše koje gledaju, vide i čuju, i koje stalno pitaju zašto se ne odazvaše oni koje smo zvali u pomoć da se odbranimo od zla ljudi koji izgubiše dušu. Prijedorski šehidi su nevini ljudi koji svjedoče o zločinu protiv čovječnosti.

KOLIKO SMO KRIVI ZA PRIJEDORSKU TIŠINU

U Prijedoru se ubijalo u ime “Republike Srpske” i etnički čistog Prijedora.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja materjalnih, duhovnih i ljudskih dokaza o postojanju bošnjačkog bića, njegove historije, kulture, tradicije, duhovnosti, i jezika.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih principa i vrijednosti èovjeka, naroda, civilizacije.
Zato zločin u Prijedoru ima značenje: agresije, genocida, etnocida, ekocida, urbicida, kulturocida, silovanja i elitocida.
Zato je Prijedor grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela, otpremali sa ovog lošijeg svijeta.
Zato je Prijedor grad kome su pokušali ubiti dušu, pretvoriti ga u pustinju.
Zato je Prijedor najveæe stratište neljudskosti poslije Drugog svijetskog rata u Evropi.
Ništa nije isto nakon 20. jula 1992. godine. Prijedorčani su postali hrabriji u borbi za istinu i pravdu. Prijedorčani poruèuju da će pravda stiæi svakog zločinca koji ubi nevinog čovjeka, jer Bog ima, postoji i sve vidi, jer je život dar Božiji i zato niko nema pravo život ubijati. U situaciji kada ne postoji dovoljno moćan psihološki reaktor koji bi konaèno srušio barijeru izmeðu svijesti o zločinu i jasno izražene volje da se krivci kazne, kada su sve stabilnije i glasnije namjere negiranja zločina, kada nema potpunog suočavanja sa težinom genocidnih djela, poèinjenih u ime cijelog srpskog naroda, Prijedorčani - Bošnjaci su shvatili da ih samo sjećanje i istina, čiji je krajnji ishod kažnjavanje svih zločinaca, ukidanje genocidne tvorevine Republike Srpske i presuda Srbiji i Crnoj Gori za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, mogu održati i da im zaborav može donijeti samo ponavljanje historije i ponovnog genocida. To je dug i trnovit put, ali nije neizvjestan i nemoguć. Potrebno je da se svi ukljuèimo u ovu borbu, kako ko može, intelektualno, literarno, finansijski, pravno, medijski i da konačno, uz Božiju pomoć, istina i pravda izađu na vidjelo. Jer prokletstvo zaborava čini novu tragediju i novi zločin protiv čovjeka.